Jedna od najstresnijih tema za roditelje je odluka da dete krene u vrtić. Polazak detata u vrtić nikada nije potpuno miran i bez stresa. Strah od promene koju donosi vrtić je sasvim opravdan jer se radi o najvećoj promeni u dotadašnjem životu porodice.
Ne može se tačno govoriti o uzrastu u kom je najbolje da dete krene u vrtić. Izvesno je da većina dece od tri godine ima potrebu za boravkom sa vršnjacima. Zrelost dece za polazak u vrtić je sasvim individualna, baš kao i okolnosti u porodici.
Polazak deteta u vrtić može da bude nešto lakše ako se najpre roditelji upoznaju sa nekoliko važinih činjenica. U nastavku su detalji na koje mogu da pripreme dete i sebe.
Pripreme za vrtić
Da bi dete što lakše prihvatilo promenu koja mu predstoji, najbolje je da se o polasku u vrtić govori znatno ranije. Dete se tako navikava na ideju da će provoditi neko vreme sa drugom decom u drugačijem prostoru od onog na koje je naviklo. Pre polaska u vrtić svakom detetu je interesantno da proviri u dvorište vrtića. Tako može da otkrije kako se druga deca igraju u njemu, da vole da se igraju baš kao i ono. Isto važi i za samu zgradu, odnosno učionice koje su nov svet za dete.
Roditelj može zajednički sa detetom da osmisli polazak u vrtić kao svojevrsnu avanturu za koju se priprema izborom ranca, patofni i drugih stvari za koje smatraju da su od koristi. Većina vrtića dozvoljava da dete na početku, kada tek krene u vrtić ponese svoju omiljenu igračku uz koju će se osećati opuštenije. Polazak u vrtić nije nužno traumatičan, ali zahteva posebnu pažnju.
Prilagođavanje deteta
Adaptacija na vrtić je sasvim individualna i traje od dve nedelje do čak nekoliko meseci. Deca koja sa godinu- dve kreću u jaslenu grupu obično se brže prilagođavaju vrtiću nego što je slučaj sa decom koja su starija.
Prilagođavanje vrtićkoj grupi počinje kratkotrajnim upoznavanjem sa ambijentom vrtića i vršnjaka. Ta prva poseta može da traje od desetak minuta do pola sata. Nakon toga se u dogovoru sa vaspitačem povećava vreme boravka deteta u vrtiću.
Otpor koji dete pruža u prvim danima ili nedeljama boravka u vrtiću je sasvim normalna pojava. Deca obično plaču ili se bune dok se rastaju sa roditeljima, dok ulaskom u sobu u kojoj su vršnjaci i nove igračke to prestaje. I epizode plakanja sa vremenom sve kraće traju i sve se ređe javljaju.
Strahovi kod roditelja
Dok se deca upoznaju sa svojim vršnjacima, novim ambijentom i načinima rada, roditelji obično čekaju vidno uznemireni. Odvajanje deteta i roditelja, tj. polazak deteta u vrtić teško podnose obe strane, ali možda je ipak teže roditeljima. Ili bar tako deluje dok posmatraju svoje mališane kako odlaze uplakani sa novom vaspitačicom. Roditelji uglavnom nisu svesni da te suze najčešće nestanu sa ulaskom u novo društvo i obilje novih igračaka.
Nije retkost da roditelji i nakon polaska deteta u vrtić razmatraju da li su napravili dobru odluku ili trebalo još da čekaju. Takva razmišljanja nisu baš dobra za situaciju u kojoj se nalaze jer deca vrlo dobro razumeju govor tela i vide roditeljsku nesigurnost. Zatim i sama postaju sumnjičava prema novoj sredini. Time se proces prilagođavanja produžava.
Prisustvo roditelja u vrtiću
Većina roditelja ima želju da uvede svog mališana u vrtić i da ga uputi u pravila ponašanja, ili da samo doprinese njegovom opuštanju u novom prostoru svojim prisustvom. Međutim, iskusni vaspitači smatraju da je to nepotrebno već od prvog dana. Boravkom roditelja u vrtićkoj grupi detetu bi se stvorila iluzija da to može i kasnije da se očekuje. Zato je savet da roditelji „pregrme“ odvajanje samostalno, a da puste dete da se samo prilagodi novim uslovima.
Nije retkost da roditelji znatno duže osećaju nelagodu zbog polaska deteta u vrtić od deteta koje je krenulo. Zato je važno prihvatiti sugestije vaspitača, kao i štampane materijale za pripremu koje daju roditeljima prilikom upisa.
Polazak deteta u vrtić je važna stepenica u razvoju deteta, iako je stresan i emotivan, može se smatrati satisfakcijom za roditelja. Znak je da su uspešno prošli sve prethodne izazove.
Pročitajte još: Kada je vreme za logopeda, a šta roditelji mogu sami da ispravljaju u dečijem govoru?